Često zaboravljavamo jednostavnu formulu sreće: život je u sitnicama. Koliko često se sretnemo sa dragim ljudima a da pritom nemamo nameru da pričamo o nečemu što nas progoni, što nas žulja kao kamenčić u cipeli. Ako je odgovor retko, to ne znači da nešto radimo loše, a ponajmanje da je situacija bezizlazna. To samo znači da smo s glavnog puta skrenuli u malu, manje značajnu uličicu koja nas je zavela svojim površnim šarmom i blistavim sjajem koji nas sputavaju da vidimo njen slepi kraj. Tamo smo prisiljeni da trošimo snagu na aktivnosti koje nas ne ispunjavaju, umjesto da se fokusiramo na doživljaj lepog. Drugim riječima, to samo znači da što pre trebamo skrenuti ka glavnoj cesti i vratiti se ka onome što nam donosi zadovoljstvo.
Te male stvari su svuda oko nas. Biti s prijateljem i bez plana
pričati. Prosto pričati. Meni se obično sam po sebi nametne zaključak da
su takvi razgovori najljepši; rasterećeni tematike, bremeniti suštinom.
Male stvari su i kada sebe prihvatamo u potpunosti onakvima kakvi smo.
Bez foliranja. Bez maski. Male stvari su i kada odbijemo da radimo sve
ono što nam nije važno. Kada tražimo pomoć kada nam je potrebna. Kada se
ujutro možemo posvetiti sebi pet minuta za razgibavanje. Kad možemo
hodati kuda nas srce goni. Te sitnice nas čine srećnima, a mi ih tako
često odbacujemo zarad nečeg većeg, glamuroznijeg, socijalno
prihvatljivijeg. Umesto da brinemo kako će nas prihvatiti
drugi, možda je bolje da naučimo da prihvatamo sami sebe, sa svim svojim
vrlinama i "bubicama". c/p
*YES* *ROSE* *HI*
Nauči formulu i drži je se... :-) *ROSE* *HI*
*OK* *THUMBS UP* *YES*
Hvala Aco...Prijatan dan!